Smijeh moga oca – Carlos Bulosan (1954.)

“Unovembru 1942., kad je u svijetu bilo i suviše patnje i tragedija, pronađoh priču u svome šeširu. poslao sam je u New Yorker, u časopis koji prije toga nisam čitao i kroz tri nedjelje stiže pismo. – Pričajte nam nešto više o Filipinima, – pisalo je u njemu.
Pisao sam o svačemu, čega sam se mogao prisjetiti. Dobio sam pisma od svojih zemljaka, koji su mi govorili da sam pisao o njima i njihovim gradovima. Bi mi jasno da sam pišući priču o svome gradu, počeo pisati i slikati život seljaka na Filipinima.
Te priče i još 18 drugih sakupljene su sada u ovoj svesci. Prvi puta je narod Filipina ocrtan kao ljudsko biće. Ja se nadam da će te se veseliti čitajući o njima.”