Mrtve duše – N. V. Gogolj

“Gogoljev fino izbrušen kritički duh kao da vidi ama baš sve slabosti svojih suvremenika, precizno ih secira i servira s blagom porugom i ironijom, ali i s blagonaklonošću prema svemu ljudskom, s dobrohotnim razumijevanjem za svakoga, ne optužujući nikoga. Zadivljujućom lakoćom razgolitio je ondašnje prilike i ismijao provincijski mentalitet, veleposjednike i velmože, službenike i skorojeviće, stvorivši likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, tupoglavost, sebeljublje, potkupljivost, sljepariju… U jednom trenutku čak – kad se živi, ali duhovno mrtvi, čiji je jedini cilj stjecanje probitka na bilo koji način i pod bilo koju cijenu, cjenkaju oko mrtvih (duša) govoreći o njima kao da su živi – briše granicu između živih i mrtvih. Tako je Gogolj u knjizi, ali i knjigom samom poljuljao zakone prostora i vremena, jer bacimo li pogled na njegovu domaju ili na našu ili, uostalom, čiju god, čini se da su prilike i ljudi manje-više isti kao i prije stoljeće-dva, a mirno možemo staviti ruku u vatru da ni ranije nije bilo puno drukčije… U svakom slučaju, ova besmrtna, svevremenska, uvijek aktualna priča o “revizoru” mrtvih duša Čičikovu ostat će, po svemu sudeći, vjekovječan groteskni spomenik očigledno vjekovječnoj ljudskoj gramzivosti, gluposti, grabežljivosti, grešnosti…”