“Gradić u provinciji, u kojem se svi međusobno znaju i svakome se zna njegova unaprijed zadana i od okoline određena mjera, poprište je ove priče. Njezini likovi nemaju u sebi ništa herojsko, nema u njima ni velike tragike, niti ih je usud obilježio iznimnim sudbinama. Te žene i ti muškarci nisu ni do kraja dobri, ni sasvim zli. Većinu njih kao da smo nekada upoznali, ili smo ih samo vidjeli kako stoje pokraj magistrale, u onim nikad dovršenim čekaonicama od betonskih bloketa, i čekaju autobus. Blato je priča o tim ljudima… Milana Vlaović, kao ni njezini likovi ili svijet iz kojega su nastali, nema problema s razlogom za priču, iako ona ne počinje s nekim velikim povodom, niti će se dotaći mondenih društvenih fenomena, ni tema koje su na bilo koji način u trendu. Posve starinski i obično, kao u neka mirnodopska vremena prije tabloida i tranzicije u demokraciju, odvija se njezina stvarnost i protječe vrijeme, ispunjeno malim mjesnim zlobama i ogovaranjima, obiteljskim intrigama i nedopuštenim ljubavima, koje će zatim biti savršen materijal za gradska šaputanja i ogovaranja, a možda i za mit i legendu koja će nadživjeti aktere priče. Milana Vlaović (…) je napisala priču koja ponajprije sliči na neku dobru staru američku televizijsku seriju, u kojoj bi nam u dvadesetak epizoda ekranom prošao cijeli jedan provincijski gradić. Mjesto u kojem ne bismo poželjeli živjeti, a ne bismo ni pobjegli iz njega. Dakle, baš takvo u kakvom nas je često život i zadesio. (Iz pogovora Miljenka Jergovića)”