Košulja sretnog čovjeka – Vesna Krmpotić

“Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke koja spopada site i bogate. Nakon duga vijećanja liječnika i zvjezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka. Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka koji nije izgledao uplašen, namrgođen ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je siromašan, ili to što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to što je volio ljude koji nisu živjeli s njim… Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Upitaše ga za razlog njegova veselja. Nemam nikakva razloga, odgovori čovjek, ja pjevam naprosto zato što sam sretan. Kad su to čuli, kraljevi poslanici kliknuše u slavodobiću i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu košulju. Ali, da! Na sretnom čovjeku nije bilo košulje.”